Razgovarale u Ljubljani 13. kolovoza 2010.
Dominiku poznajemo već pola života. Na ljubljanskom Arhitektonskom fakultetu je u doba našega zajedničkog studija bila upadljiva zbog svoje žive boje kose, koju je često mijenjala, svojih ekstravagantno unikatnih, do detalja usklađenih modnih kombinacija i nakita – zapravo električnih vodova ovijenih oko vrata… Rafinirane transformacije…. Takva je i Dominikina arhitektura – unikatna, istraživačka, inventivna, samosvojna u izrazu i precizna u detalju. Kompleksna. Arhitektura koja obznanjuje da je promišljeni rezultat konteksta, naručiteljevih želja i kreativnosti arhitekta. Batistine kuće, ambijenti i elementi – oprema, odjeća, nakit, arhitektonski dekor… smioni stambeni eksperimenti – nadilaze granice i otvaraju nove mentalne horizonte. Iznenađuju uvijek iznova.
ORIS: Arhitektura na neki način zrcali svog stvaratelja. Tvoj modus vivendi nije posve uobičajen – ne čitaš novine, ne pratiš dnevna politička zbivanja, ali zato mnogo putuješ u pustinje, plešeš i nastupaš, kuhaš… svakodnevno pogledaš po jedan film, brineš o životinjama, uzgajaš začine i obrezuješ drveće… sve to možemo očitati u tvom stvaralaštvu…
Dominika Batista: Prije izvjesnog vremena svjesno sam prestala čitati novine i pratiti dnevna politička zbivanja. Smetao mi je taj déjà-vu moment. Ničeg novog, ničeg zaista velikog. Kao da je milenijski polet zastao. Imala sam običaj za doručkom prelistati novine. Na brzinu, odzada prema naprijed, samo teme koje su me zanimale. Desetak minuta za novine, odabrani članak pročitala bih kad je bilo za to vremena. S vremenom sam utvrdila da za doručkom listam novine već trideset minuta. Da dijagonalno pregledavam prosječne i beznačajne stvari koje nisu sa mnom ni u kakvoj vezi. Pa kako po vlastitom iskustvu znam da su dnevne vijesti samo poluistinite, napravila sam stanku. Ne znam do kada će trajati. Apstraktna sam osoba kojoj je potreban pogled odmaknut od svakodnevice, prosječnosti, bagatele… Priroda i njeni patenti, kao i ples me naprotiv beskrajno nadahnjuju.